“Sve što nisam postigao u fudbalu postigao sam u biznisu. Ali, ista sam osoba kao što sam bio, kao i Dejo Savićević. Dejo je igrao na najvišem svjetskom nivou, osvojio je dvije titule Lige šampiona, sa Crvenom zvezdom i Milanom, i ostao je isti. Toliko je ljudi pomogao finansijski, toliko je skroman, realan… E takav sam ja. Nisam ni u snu očekivao da ću da napravim dva ovako velika biznisa. Naravno, mislim da sam totalno promašio fudbalsku karijeru igrajući u Americi, ali, sa druge strane, ne znam da li bih ikada živio na ovom nivou. Ne znam gdje bih sad živio, vjerovatno ne bih u Majamiju, na obali…”, kazao je za Portal Revije Fokus Nebojša Nebo Bandović
Crnogorska javnost nedavno je ostala zatečena izjavom predsjednika Fudbalskog saveza Crne Gore, Dejana Savićevića koji je, gostujući u emisiji “Jutro”, Prve TV, kazao da “ima jedan fudbaler koji je bio veći talenat od njega, a to je nekadašnji igrač Sutjeske
Da paradoks bude veći, kako je Nebojša Nebo Bandović kazao u razgovoru za Portal Revije Fokus , dvije najveće greške koje je napravio u životu – odlazak iz Crvene zvezde u Njemačku i odlazak u Ameriku, dovele su do njegovog najvećeg uspjeha i stvaranja superstara u sasvim drugoj branši – ulaganju u nekretnine.
Bandovićeva životna priča, puna uspona i padova, bila bi odlična podloga za snimanje filma, a nakon burnih godina, seljakanja po državama na dva kontinenta, besparice, priznavanja, omalovažavanja, pa opet priznavanja, sigurnu luku je našao Americi, gdje ima dvije kompanije sa preko 1.000 ljudi koji rade za njega.
Ipak, fudbal je ono po čemu će ga pamtiti na ovim prostorima.
Kao maltene svi dječaci u zlatno doba Jugoslavije, koja je iznjedrila brojne igrače svjetskog ranga, i Nebojša Bandović je maštao da jednog dana zaigra na nekom od stadiona popularnih klubova. Dok bi kao pionir FK Sutjeska u svom domu, zatvorenih očiju “gledao” sebe kako iz raznih pozicija daje golove, kako ga saigrači i trener grle, a navijači skandiraju njegovo ime sa tribina, u stvarnost bi ga vratio zvuk harmonike i lijepe melodije koje su uvijek odzvanjale u skromnoj kući Bandovića. To je svirao njjegov otac Spasoje, koji je volio da zasvira za svoju porodicu – suprugu Bojanu, sinove Boška i Nebojšu, i, naravno, sebe.
I nije prošlo mnogo, talentovani dječak je, tek što je napunio 14 godina, zaigrao sa starijima, pod budnim okom trenera za juniore Milana Mike Zirojevića, koji ga je ubrzo priključio omladincima. Te 1981/82. godine Sutjeska je bila u drugoj ligi, a omladinski tim kluba ispod Trebjese je osvojio tadašnji Kup Jugoslavije.
“Na Marakani smo pobijedili Sarajevo 2:1. Bio sam na klupi kao pionir sa omladincima. Onda sam ušao u mlađu omladinsku reprezentaciju Crne Gore, ali nikada nisam igrao za prvi tim Sutjeske, jer me Crvena zvezda ‘povukla’ kada sam imao nepunih 18 godina. U julu 1983. godine prešao sam kao omladinac Sutjeske u prvi tim Crvene zvezde”
Mladi Nikšićanin tada je bio prvi i jedini iz omladinske reprezentacije koji je prešao u Crvenu zvezdu i jedini iz čitave generacije fudbalera Crne Gore!
“Imali smo sjajnu reprezentaciju Crne Gore, tu su bili strašni igrači… Refik Šabanadžović pozadi, Dejo i ja smo bili u napadu, imali smo dobrog trenera… Razbijali smo. Dva puta zaredom Crna Gora je osvojila turnir republika i pokrajina. Poslije drugog turnira u Slavonskoj Požegi, gdje sam, po ocjenama, bio najbolji igrač, Crvena zvezda je došla i odvela me u Beograd. Nisam se vratio kući”
Snovi dječaka iz Nikšića željnog da se vine među zvijezde isključivo sopstvenim radom i nadograđivanjem talenta počeli su, činilo se, da se ostvaruju…
“Došao sam popodne na trening i mislio sam da je jutro. Toliko sam bio ošamućen! Toliko sam znao i slušao o Crvenoj zvezdi čitajući novine, gledajući televiziju… Sjajna imena – Miloš Šestić, Milko Đurovski, Boško Đurovski, Krmpotić, direktor Dragan Džajić Džaja… A ja sam kao omladinac Sutjeske došao na trening! Znači, zemljo, otvori se (smijeh)! U životu nisam preživio toliki šok kao kada sam prvi put došao na stadion, gdje su bili takvi velikani o kojima sam znao samo zahvaljujuči novinama i televiziji. Volio bih da istaknem da sam bio među zvijezdama prelaznog roka: bio je jul 1983. godine, a mediji su pisali da su Elzner, Mrkela, Banković, Bandović i Krivokapić pojačali klub. Mrkelino potpisivanje ugovora direktno je prenosio radio…”
